03.02.2006.

Bismillah

Nakon dvije sedmice provedene u A.S i pregleda koji su se tad mogli obaviti vraceni smo ponovo u V gdje su trebale da se nastave fizioterapije na majusnim stopalima i masiranje kukova koje su mu radjene u A.S svo vrijeme naseg boravka.Blizio se 31. Decembar pa su i vjezbe bile poremecene zbog praznika ali smo zato imali posjetu tetke koja je eto po prvi put postala tetka ito blizancima. Bilo nam je lijepo ali i kratko. Radovali smo se ponovnom susretu u Martu 🙂
Takodju u V su se mijenjali ljekari te pregledali raspravljali a nama tad nije bilo jasno zbog cega,tek sad nakon dvije godine znamo da je zbog jako rijetkog sindroma koji ponajvise lici Spina Bifidi.
Svaki put kad bi razgovarali sa ljekarima mi bi pitali da li postoji sansa da Esid prohoda, a svi su bili suzdrzani i nisu smjeli nista konkretno kazati sto je nama bilo jako bolno.
Druge sedmice naseg boravka u V dobili smo poziv za ponovnu posjetu A.S ali ovog puta na djecije odjeljenje.Nismo znali zbog cega ali u razgovoru sa ljekarom koji nas je primio saznajemo da Esid kao i sva djeca sa slicnim ostecenjima poput njega imaju probleme sa urinarnim traktom te probavom. Taj prvi put na djecijem odjeljenju boravili smo cetiri dana i uradili masu nekih pregleda a bilo ga je tesko gledati pogotovo onda kad bi mu stavljali drip a rukice majusne pa nemaju gdje ubosti da bi na kraju doktor morao na glavici da mu pronadje venu i prikljuci.
Tadasnji nalazi su pokazivali zadovoljavajuce rezultate a mi smo mislili da ce tako i ostati ali…
Ponovo smo se vratili u V i nastavili sa terapijama a onda smo odlucili otici kuci na vikend i probati kako nam ide kad smo sami.prije nego li smo krenuli u posjetu nam je dosla fizioterapeutkinja koja je zaposlena u V a inace radi “na terenu” i igrom slucaja bila nam je skoro komsinica.Koliko ce nam kasnije znaciti tad nismo bili ni svjesni.
Po povratku sa vikenda sve vise smo razmisljali da idemo kuci da se konacno skrasimo u nasem malom carstvu sa nasom djecom.Par dana zatim smo i definitivno ispisani iz bolnice i fizioterapije nastavili u T gdje sam se i porodila.Sama pomisao da udjem ponovo u tu bolnicu izazivala je u meni bol i srdjbu ali na srecu fizioterapija je bila odvojena zgradom od bolnice tako da nije bilo mogucnosti da sretnem nju…
Januar 30. imali smo termin zakazan ponovo u A.S samo druga klinika, ovaj put je ortopedija bila u pitanju. Krenuli smo ujutro rano temp. -17 elhamdulillah pa smo stigli bez problema ali trebalo se i vratiti 🙂 200 km i nije mala marsuta.
B. predstavio se doktor -ortoped i poceo pregledati naseg ljepotana a on ga samo gledao onako znatizeljno svojim krupnim plavim okicama. Pregledao je rendgenske snimke, pricali smo o onome sto je bilo iza nas i onda je on dao ocjenu Esidovog stanja.Rekao je da se stopala moraju operisati za 3-4 mjeseca mozda i kasnije jer su jako malena i slabasna ali da ce biti bolje.
Ja i halal smo se gledali i jedno na drugo preturali koje ce pitati o mogucnostima za Esidovo uspravljanje na noge i onda se halal oglasio onako tiho sko0ro necujno sa pitanjem “kolike su sanse da Esid prohoda” a B bez imalo dvoumljenja aaaaa prohodace on prohodati sa pomagalima ili bez pomagala al ima da ustane na noge. Koja sreca, koja radost ma prepjesacila bi u tom trenutku cijelu planetu da sam mogla.Dogovorili smo se da se vidimo ponovo u Aprilu i da dogovorimo detaljnije oko operacije.
Fizioterapije smo nastavili kao i dotad svaki dan smo ga vozili 25 km zbog tih nekih 30 min. rada sa njim i stavljanja elasticnih zavoja koji su drzali stopala u kolko toliko pravom polozaju. Jos dok sam bila u V ja sam trazila od doktora i fiziatrice da mi pokazu i objasne kako da radim sa Esidovim stopalima da nebi ostajalo na tom polasatnom masiranju i zavojima. Ja sam neprekidno iz dana u dan radila i istezala tetive, podizala prstice masirala ih, boljelo ga je a morala sam, boljelo je i mene a ne malo puta suze su bile umjesto ulja za masazu.
Dani su prolazili i mi smo se navikli jedni na druge, pokusavali smo koliko toliko da uzivamo u svojoj djeci mada je bilo tesko. Svo to vrijeme su nam dolazile razne posjete od socialnog radnika do fiziatrice koja nam i danas redovno dolazi i radi sa Esidom.
Sredina marta je vec bila a mi smo ocekivali po drugi put posjetu moje zaove i njene familije. Veselio nas je ponovni susret i pokazivanje poboljsanog stanja kod Esida jer se jako puno vidjelo njegovog napretka. Boravak nije bio tako dug a sa njima je otisla i moja svekrva koja inace zivi blizu nas.
Mart 23. jutro onako prohladno, sabah a momci u svojim toplim kreveticima, Naid po obicaju gladan ujutro a moj halal nakon sabah namaza veli mi “de ti lezi ja cu mu dati flasicu” Cini mi se samo sto sam zatvorila oci osjetim da me budi i pogledam ga a on sav u znoju. “Ustani daj Naidu flasicu ja ne mogu”
Sokirajuce je bilo pogledati ga ko da oblak nad njim stoji i kisa ga zaljeva.Drzao se za prsa i nije mogao da dodje do zraka. Strah me je bilo a i neznam sama cega, dohvatila sam telefon i nazvala hitnu, objasnjavala sam o cemu se radi a istovremeno brisala njegovo znojno celo.Gardaroba na njemu je bila skroz mokra izgledao je jako lose. Nije trajalo par minuta vec na vratima su se pojavili dvojica iz hitne pomoci sa nosilima Prilazili su mu i odmah mjerili pritisak i ( tad nisam znala sta je) prskali nitroglicerin pod jezik. Stavili su ga na nosila i odvezli u auto hitne. Sa samog parkinga vec su ukljucili sirenu i svjetla.Zastrasujuce.
Sta sad samo mi je proletilo kroz glavu. Nisam mogla ostati u kuci, morala sam za njim, znam da su ga odvezli u T. Djecu sam ubacila u nosiljke jer nisam imala vremena da ih spremam u stolice nego onako nevezane ubacila sam ih pozada u auto i krenula za svojim muzem. Na prijemu su mi pokazali gdje je moj muz primljen i krenula sam prema prostoriji i vidjela sam njih puno oko kreveta tako da svog halal nisam mogla vidjeti nego samo cuti. Jedan od doktora je upravo govorio da cekaju zeleno svjetlo iz A.A da ga prebace tamo jer u T nerade te operativne zahvate i da se ustvari desio infarkt srca te da se mora podhitno operisati a on dusa moja mila odgovara njima “ne mogu ja ici ja moram pomoci mojoj zeni oko blizanaca” Oh moj Allahu ti si Svemoguc u tako kriticnim trenutcima on je mislio na nas. Vec sam bila pored kreveta i skoro vrisnula sta nemozes ima da ides i jos vise ubrzala proces slanja dalje. Ubrzo je ponovo spremljen i odvezen u A.A

……………………………………………………….

04.02.2006.

Bismillah

Vratila sam se kuci i kontaktirala nase prijatelje u A.A da najavim moj i djeciji dolazak i objasnila o cemu se radi, popakovala djecije stvari posto sam znala da cemo se zadrzati vise od jednog dana a bilo je daleko da dolazim svakodnevno kuci (130 km)
Bilo je 10:30 kad je zazvonio telefon, slusala sam zenu, predstavila se kao medicinska sestra i objasnjavala mi da je moj muz operisan i da se dobro osjeca.Objasnila sam joj ukratko da ja uskoro krecem i da cu biti kod njega za par sati. Kad sam stigla bio je blijed prikopcan na kojekakve aparate, slab a ipak nasmijan kad nas je vidio.
Naredna 24 sata su bila kriticna al elhamdulillah proslo je i to. Jedino je pomalo bilo smijesno vidjeti mene sa dvije nosiljke u rukama kako cupkam do bolnice, sreca pa je bilo samo od parkinga do bolnice 🙂 Dva dana poslije uradjena je jos jedna op. na trecoj arteriji i par dana poslije prebacen je ponovo u T. na oporavak a da smo ga mi svaki dan obilazili i opet mogli biti kod kuce.
Iza toga je utvrdjeno da se nekad prije desio prvi infarkt i da je jedna strana (desna) srca van funkcije te da je 65% srca u dobrom stanju.I danas moj halal pije puno lijekova a tako ce nastaviti dok mu tece nafaka.
Dani su prolazili a mi smo iz dana u dan trenirali odlazili na fizioterapije pazili se i igrali.Negdje krajem Aprila imali smo ponovo kontrolu kod ortopeda i dogovorili operaciju stopala u Junu a B. je tad kazao da ce pod istom narkozom odraditi i zahvat na desnom kuku koji je inace jako ostecen. Pocetak Juna i tek sto smo mislili da sve ide kako treba Esid je dobio temperaturu, nekoliko dana smo slusali od doktora opste prakse da to nije alarmantno te da ga samo lako obucemo i dajemo puno tecnosti i da je to moguce neki virus koji ce uskoro proci. Nazalost nije se radilo ni o kakavom virusu nego o upali koja se mogla ocekivati svakog casa a mi nismo vjerovali da se to moze desiti njemu. Nazalost, desilo se. Upuceni smo u bolnicu V i tek tamo je poceo dobijati razne lijekove i od tada smo poceli sa stalnim vecernjim lijekovima koji su nam tih prvih mjeseci bili nocna mora. Svaki put bi imali toliko problema dok bi ga popio pa smo izmisljali svakakve nacine samo da bi se zadrzao u zeludcu. Nemalo puta bi puvratio sve i opet iznova ponavljali bi smo sve. Taman sto smo se rijesili jedne bolnice bilo je vrijeme da se pakujemo na operaciju.
Meni nesto najteze sto pada je ta narkoza, tesko je gledati svoje djete kako bespomocno mase rucicama skoro pa trazi zastitu od tebe a insan zna da sve sto radi, radi za njegovo dobro.

29.01.2006.

Bismillah

Dok sam ja sa strepnjaom gledala moju djecu G i njen pomocnik zavrsavali su svoj posao sivanja a meni tad nije padalo na pamet da ni to nece uraditi kako treba 🙁 tek kasnije cu probleme vidjeti.
Po zavrsetku G je samo prosla pored mene i potapsala me ramenu sa komentarom *dobro je proslo* i otisla.
Mi smo prebaceni u post operacionu sobu da bi imali malo mira. Ja sam drzala Esida i plakala bilo me strah drzati ga, a on, mamina ljepota svog cistog lica i okruglih obrascica, nikad necu zaboraviti kako je bio meden. Sati su prolazili a nama niko nije ulazio samo medicinska ponekad zavirila i pitala treba li nam nesto. Oko 11 sati vec smo po kozna koji put ponovili da pozovu G da dodje i pregleda naseg djecaka jer sa njim nesto nije uredu. I konacno je dosla onako blijeda promrmljala nesto kao pozdravi i prisla kreveticu u kojem su lezali nasi djecaci. Gledala je u Esida polako ga okretala i pregledala ponovo ga vratila i okrenula se ka nama “ne izgleda dobro” rekla je i onda prisla mom krevetu i samo kazala “Sreca pa je izabrao dobre roditelje” ja sam plakala i vise nisam mogla rijeci progovoriti. Ona je jos nesto govorila mom muzu i otisla iz sobe. Moj halal je sjeo blizu mene i onda smo tiho plakali poput male djece kad ih roditelji izruze. Vise nismo umjeli da se radujemo nasoj prinovi.
Ubrzo je dosla sestrica i moj muz je uzeo Esida i ponio ga na rendgensko snimanje. Isto poslije podne saznali smo da cemo biti prebaceni na djecije odjeljenje u bolnicu V. Malo kasnije stigla su dva auta tj. kombija hitne pomoci jednim su prebacivali mene jer nisam mogla sjediti a u drugom su vozili moje blizance u inkubatoru jer drugacije ih nisu smjeli transportovati.
Po dolasku u V docekao nas cijeli tim djecu su uzeli na odjeljenje a mene smjestili u sobu. Ubrzo je stigao i moj muz jer je on morao zasebno voziti za nama. Bila sam jako umorna a tu vece su nam u sobu u kreveticu dovezli Naida da bi bio sa nama i da bi se moj muz brinuo o njemu jer sam ja bila vezana za krevet.
Sljedece jutro rano uspjela sam se pridignuti i krenuti da vidim mog ljepotana.Lezao je u jednom kutku u svom kreveticu a bio je tako meden.U istoj prostoriji bilo je jos krevetica sa vecinom prije vremeno rodjenim bebama a nekoliko sestrica koje su ih pazile. Prisla nam je jedna sestrica i ljubazno nas pozdravila i predstavila se kao glavna odjeljenjska sestra te da ljekar L. zeli razgovarati sa nama.Uputili smo se u sobu sa njom i tu sreli cvjeka srednjih godina sa vec dosta sjedih u glavi a osmjeh ozbiljan i zaledjen.
Pozdravili smo se i konstatovao je da sam vrsila preglede redovno i da sam mnogo puta radila UZ i nabrajao imane doktora G. T. i niko od njih nije vidio ovo, pitao je, niko potvrdjavali smo nekoliko puta jer on nije mogao da vjeruje da se toiko ostecenje kicme nije moglo uociti. Tad smo i saznali da je kod naseg djecaka ne samo noge nego i jako veliki problem u kicmi. Razgovarali smo sa njim tu jos neko vrijeme i kazao nam je da cemo uskoro dobiti odgovor kada bi trebali biti prebaceni u A.S.
Jos jedan dokaz da je problem naseg djecaka veliki kada ga upucuju u tako veliku kliniku.
Isto poslije podne na isti nacin kao i dan prije prebaceni smo za A. S.
Zavrsicu vecerasnje pisanje s tim da doktorica G nije ni taj dan a ni dan danas nasla shodno da nazove i pita kako je ona beba za koju je ona govorila da joj nista nefali a vidjela je da joj fali dosta toga.

P.S zahvaljujem na komentarima i zelim reci da ovaj blog ima zadatak da razbije bosansko/balkanski tabu o hendikepiranoj djeci za koju je kod nas bilo najnormalnije da su zatvoreni medju cetiri zida. ja to svom djetetu ne zelim.On ima pravo na zivot kao i ja i ti!
Selam alejkum

………………………………………………..

30.01.2006.

Bismillah

Po dolasku u A.S nisam odmah vidjela moje bebe jer su bili na jednom odjeljenju a ja na drugom gdje su bile porodilje sa svojim bebama. Posto nisam mogla hodati od bolova odvezli su me kolicima da vidim svoje blizance.Lezali su jednom kreveticu njih dvojica zajedno i u jednom trenutku mi se ucinilo da su se drzali za ruke 🙂 plakala sam. Soba u kojoj su boravili bila je boraviste jos jednog para blizanki rodjenih prijevremeno i jos dvije bebe a jedna od njih je lezala na stomaku i moglo se vidjeti da su joj ledja operisana.
Moj muz je nasim autom pratio nas jer smo imali mogucnost da budemo zajedno a tad kao potpora jedno drugom bili smo vise nego potrebni. Ne naglasavam nenamjerno to da je moj muz dosao nasim autom nego naprotiv zelim kazati da u toj svoj nasoj brizi i bolu i strahu desi i to da nam obiju auto to prvo vece naseg boravka A.S ne ukradu nista nego naprave samo stetu.Zalosno, jer nam je to najmanje trebalo.
Redoslijed dolazaka ljekara vise se nesjecam znam da ih je bilo puno a mi smo sa strepnjom ocekivali sta ce nam kazati. Sestrice koje su pazile na Esida su bile jako ljubazne i susretljive uvijek na raspolaganju kad bi se naslo neko pitanje. Cinile su sve da mi pomognu da razgovaraju samnom jer mi je razgovor tad bio jako potreban. Ko se nije nasao u slicnoj situaciji nemoze razujeti da nije lako sve gledati cutke i reci tako je kako je bez obzira sto znas da je to odredba Svevisnjeg bez obzira sto znas da sve sto te trefilo nije te moglo obici.
Jedni ljekari su dolazili drugi odlazili a nama bi samo kazali ponesto i kako se cekaju pregledi, snimanja. Mislim da je bio 6-ti dan kada je neurolog zelio razgovarati sa nama. Sjedili smo u jednoj maloj prostoriji i ja i halal smo se gledali i ocekivali sta slijedi. Nama stranim jezikom tj. ljekarskim govorio je covjek a mi pola od toga nismo razumjeli i svako malo bi prekidali i zapitkivali sta je to sta je to. na kraju nam je kazao da Esidov hendikep je skoro identican Spina bifidi ali da ce vremenom pokazati se kolika su ostecenja.On je bio zadovoljan sto Esid ima osjecaje do noznih prstica sto nama tad nije bilo nesto veliko jer tad nismo ni znali sta je ustvari Spina bifida.(sad jako dobro znamo) Plakala sam i pitala jel postoji ikakva sansa da moj sin ikad sjedne normalno? O hodanju u tim trenutcima nisam ni razmisljala jer njegov izgled nije obecavao previse. Nasmijao se i rekao da hoce sigurno a za hod cemo morati sacekati. Opet bilo je to olaksanje bar smo dobili odgovor na jedan trun od onog sto nas je mucilo.
Ja sam i nakon 6 dana poslije poroda sjedila u kolicima jer od bolova u stomaku nisam mogla da se ispravim.Sestrice su trazile da odem na ultra zvuk i odveli su me. Svo vrijeme od razgovora sa L. ja sam osjecala ljutnju ma komotno mogu reci i bijes prema doktorici G. koja me svo vrijeme trudnoce pravila budalom i nije mi vjerovala da sa mojom bebom nesto nije uredu ali odgovor sa UZ je prelio casu i tad vise nisam mogla da je smislim. Uzrok mojim bolovima je bio lose sasiven matericni zid te je zbog toga doslo do krvarenja i sva krv se skupljala u grudve i zadrzavala se u materici., jedina pomoc je bila “mini” operacija ciscenja tih grudvi te sam isti taj dan odvezena u operacionu i pod narkozom su odstranjeno ono sto je izazivalo moje bolove. Bolo je tesko al… kasnije sam bar mogla hodati.
Sestrice koje su pazile Esida svako par sati su mu mjerili obim glave, morali su paziti da nepocne naglo siriti se jer bi to znacilo stvaranje viska vode oko mozga a samim timi ugradnju ventila da bi se pritisak na mozak oslovodio. Hvala Allahu njegova glavica nije rasla ni tih prvih dana a ni poslije.
U pocetku nisam znala ko su ljekari koji su dolazili da pregledaju mog ljepotana samo sam trazila objasnjenja i mogucnosti za dalje.treci dan po nasem dolasku su pocele dolaziti fizioterapeutkinje vise puta na dan i masirati njegova majusna stopala vjezbati razgibavanjekompletnog tijela a posebno kukova. Bas kad sam kod kukova da ne zaboravim jednu bitnu stvar.U svim tim silnim posjetama dosao je i jedan doktor sa eto nekakvim pokretnim ultra zvucnim aparatom (dotad nisam znala da je i to moguce 🙂 ) da bi uradio uz kukova. Dugo je pokusavao da dobro pregleda i da ima sto jasniju sliku kako izgledaju Esidovi kukovi. Ni sam nije mogao da vjeruje ali na kraju je rekao da on i nema desne lopatice tj. da mu butna kost “visi” ii doktor i mi nismo znali sta ciniti. Nakon konsultacija sa ostalim ljekarima ostavilo se da ponovo nakon nekog vremena urade uz jer bi trebalo doci do poboljsanja jer u tek rodjenih beba se kosti i dalje razvijaju. tako je i ostalo i nesto kasnije se dokazalo da kuk nije skroz izgradjen ali da leziste postoji. Ja nocima nisam spavala bila sam skoro svo vrijeme uz moje blizance a pogrijesila bi ako bi precutala da kazem da u svim tim nasim problemima i strahovima i brigama nas “stariji” sin Naid je bio vise nego mirna beba, jeo, spavao i presvlacio se nismo ga ni osjetili kao obavezu. I tad kao i dans je osjecao da njegov brat ima vecu potrebu za brigom nego on i dat je ustupao svoje pravo na vrijeme svom bratu sa kojim se i danas solidarise i spusta na nivo koji i Esid moze.
Molim Svevisnjeg da ih oboicu uputi na Pravi put a takodje i njihovu sestru.

Selam alejkum

12.01.2006.

Bismillah

Tresla sam se ni sama ne znam zbog cega, jednostavno kao prut na vjetru.Pogledala sam oko sebe i vidjela onu svoju istu doktoricu koja me je vodila kroz cijelu trudnocu i doktora koji je tu noc bio dezurni te babicu i medicinsku sestru.pricali su nesto valjdar o pripremama a onda mi se okrenula G. (doktorica koja mi je vodila trudnocu) da je srce blizanca “A” sporije kucalo zato sto je spavao a samo Allah zna zbog cega je varirao ritam njegovog srca isao od 70 pa do 200 otkucaja. Vratilo mi se malo svijesti i znala sam sta se desava i zasto sam tu gdje jesam, bilo je puno lakse a i sam carski rez sam prihvatila ko konacno rjesenje a neznajuci da mojim brigama i bolovima tek dolazi pravo vrijeme.Lezala sam i razgledala oko sebe dok su me vozili pustim hodnicima bolnice, znam da je bilo hladno kad sam stigla u operacionu salu.I dalje sam se tresla pa sam svo vrijeme ubjedjivala muza da to nije od straha da se ne bojim nego jednostavno se tresem.
Sala je bila prepuna nekim meni stranih ljudi, prilazili su i predstavljali se a ja sam samo klimala glavom jer sta sam u tim trenutcima mogla reci? Doktor anestezije se predstavio i dao mi upustva za anesteziju u kicmu.Proslo je fino i nakon 2-3 minuta vise nisam osjecala donji dio tijela. Moj suprug je sjedio pored mene, drzao je svoju glavu uz moju i tiho smo ucili odlomke Kur'ana a ja sam imala neki tupi osjecaj jer anestezija je samo bila protiv bolova a ne da nemam osjecaje, pa sam tako mogla “cuti” dok su pravili rez.
G je svo vrijeme govorila sta radi a ja sam osjetila sake kako ulaze u utrobu i polako izvlace moju bebu.Tiho sam prosaputala halalu ‘on dolazi’ i onda se zacuo plac onako piskav, prelijep, neopisiv. Zacula sam G. glas “vrijeme rodjenja 03:40”
Babica ga je preuzimala od G i pronosila pored mene do stola gdje se vrsilo to nekakvo usisavanje vode, te injekcaija valjdar K-vitamina. Pokusala sam slusati babicu i istovremeno osjecat sta se to radi dalje tj. vadjenja druge bebe.
Babica je govorila “djecak, 10 prstica na rukama 10 na nogama…” bio je to znak da je sa njim sve uredu.
Tih trenutaka mislim ponovo onaj isti tupi osjecaj i ponovo plac a zatim smijeh G i tog drugog ljekara kojemu se vise nesjecam imena. G. je po drugi put govorila'vrijeme 03:41Druga babica je prihvatila njega i govorila nam ‘ djecak…’ pitala sam zbog cega su se nasmijali a ona G mi je kazala da se mali nestasko vec po samom vadjenju krenuo piskiti kao pozurio, da je bar bilo tako 🙁 ali nije a zasto saznacete u kasnijim postovima.
Blizanac “A” je bio na jednom kraju sale a “B” na drugom tako da sam “B” mogla vidjeti a da ne podizem glavu ili bolje receno da neokrecem. Babica je podigla blizanca “B” a mene je samo oblio nekli hladan znoj, ugledala sam ga a on je bio sav zgrudvan ko lopta.Kratke nozice ni nalik na noge, podignute skroz pod pazuho. Drhtala sam, znala sam da je to on, moja briga.Imala sam snage toliko da progovorim i da pitam sta je to s njim on nije uredu. Dobila sam samo bezdusni odgovor da pretjerujem sa brigom da to nije nista da je to samo zbog polozaja u kojem je bio u materici. NE NE NE nije, znala sam da nije a pustila sam je da me pravi budalom. Njegova stopala, nisu ni licila na stopala bila su to samo dva klupka, ne znam kako bi ih opisala.
I sad me tuga obuzima i bol i sve ponovo prezivljavam i placem i boli me i tugujem i zahvaljujem Svevisnjem sto mi ga je podario i molim Ga da mome malom borcu podari sabur i jak Iman.

Selam alejkum

05.01.2006.

Esselamu alejkum

Bismillah.

Tesko je krenuti a pogotovo odluciti odakle poceti pisati o njemu, hendikepiranom djecaku Esidu. Ja sam majka blizanaca Naida i Esida moja dva ljepotana a od prije tri mjeseca majka prelijepe princeze Cuve.
Pocetak Aprila 2003. Sve je cvjetalo a tako i mi, ja i moj halal.Saznli smo da cemo nakon pet godina zajednickog zivota postati roditelji po prvi put. Prvi ultra zvuk je pokazivao nesto neocekivano, dva malesna srca kako udaraju, dva zametka jos uvijek malena ali vidljiva. Nasoj radosti nije bilo kraja, ljekari su kazali da je jedan zametak bio manji.Pitali smo se zbog cega a njihov odgovor je bio naizgled logican, kasnije se “zakacio” za matericni zid. Mozda ode a mozda nesto i bude od toga. Jedno rijecju, mogao se ocekivati abortus jedne bebe. To se i “desilo” 2.5.03 upucena u bolnicu gdje je ustanovljen abortus blizanca “B” te zakazan novi UZ za 14 dana.
Bilo nam je tesko, ali smo govorili da Allah najbolje zna zasto je to tako, pomirili smo se sa odredbom i iscekivali sljedeci UZ da vidimo da li je sve uredu sa blizancem “A”
Javili smo se onako kako je dogovoreno nakon 14 dana i blizanac A je bio jos uvijek tu nastavio razvijati onako kako je trebalo hvala Allahu.
Za svaki slucaj doktorica je zeljela provjeriti sta je sa ostatkom ovojnice njegovog blizanca i na iznenadjenje svih nas u ovojnici je bilo jeno malo zivo bice 🙂 jedan mali nestasko, jako zivahan puno manji od blizanca “A” ali je bio tu. Iznenadjujuce i za nas i za doktoricu koja je radila UZ prije na 14 dana kada se ocito vidjelo da u ovojnici nema zivota ali samo za nas vidljivo. Samo je ON znao sta se to desavalo u mojoj utrobi.
Uslijedili su ponovni ultra zvuci kojima smo se toliko radovali. Blizanac “B” je i dalje bio puno manji u odnosu na “A” ali je razvijao i rastao. U 6-om mjesecu trudnoce mene su pocele obuzimati sumnje.Poceka sam osjecati da nesto nije uredu sa malim nestaskom B-e vise puta bih se pozalila svom suprugu govorila mu kako osjecam da nasoj bebi nesto fali, skoro precesto bi nazivala svoju doktoricu sva usplahirena a ona bi me slala na UZ svaki put kad se nebih mogla smiriti. I bez obzira sto sam na kontrolama mogla vidjeti srce svoje bebe i dalje sam strepila i osjecala nesto cudno.

06.01.2006.

Bismillah

Dani su prolazili a ja sam redovno odlazila na kontrole i svaki bi put kazali da je sve uredu da nemam razloga za brigu. Svaki put sam iskazivala svoju strepnju zbog blizanca “B” a ljekari bi me ubjedjivali da je to bespotrebno i da to samo moji hormoni stvaraju probleme kao i kod svake druge trudnice.
Zadnjih mjesec dana sam svake sedmice odlazila na UZ a jednu noc su me i zadrzali jer sam dosla akutno zbog bolova, zbog straha. Ostala sam zatecena kad sam svojoj doktorici kazala po ko zna koji put da mojoj bebi nesto fali da nije uredu jer ona nije zivahna kao blizanac “A” njen odgovor je bio onako kroz podsmijeh samo “pa nece te udarati glavom”
Blizanac “B” je stvarno svo vrijeme stojao okrenut glavom ka gore al ipak sam morala osjecati bar ponekad neki udarac jer i ostale majke koje su nosile blizance su osjecale pomjeranja svake bebe.
Kao sto sam vec kazala zadnjih mjesec dana sam redovno isla na kontrole, pitala sam da li ce izazivati porod, jer sa blizancima se neceka 40 punih sedmica nego se preventive radi izaziva u 38-oj sedmici.
O tome nije bilo ni govora jer bebe su dobro imaju dovoljno plodove vode i zasto bi se “na silu” uzimali vani.
sa nepunih 39 sedmica ja vec nisam mogla da se smirim bila sam jako neraspolozena nisam zeljela biti sama, nisam mogla ni o cemu razmisljati nego o svojim bebama. prvi dan zadnje 40-te sedmice sam bila jako lose plakala sam konstantno a moj muz je bio na poslu, druga smjena, nazvala sam ga i molila da dodje kuci jer ja sama vise nisam mogla biti.Tu zadnju sedmicu je uzeo slobodno a to mi je jako puno znacilo.
Konacno se priblizio i taj dan, pomjesano rados i strak kolali su cijelim mojim tijelom. Bio je ponedjeljak, zakazano vrijeme za izazivanje poroda. Prva konstatacija babice je bila da cu se poroditi isto poslijepodne jer je porod vec bio krenuo. Dobila sam drip i polako primala medikamente. Ubrzo su se poceli osjecati bolovi sve jaci i jaci da bi poslije podne babica primjetila da neide ka naprijed nego naprotiv nazad. Oko 18 sati vise od bolova nisam znala kuda sa sobom a od svega najteze je bilo to sto moj zeludac nije mogao ni kap vode podnijeti u sebi.oko 22 sata su mi dali neku injekciju da bi se bolovi smirili i da sacekamo do jutra dok dodje jutarnja smjena da vide sta ce samnom, kojeg li apsurda??? 10 minuta poslije ja vise nisam znala nista, sta se desavalo samnom sljedecih sati ne znam. Negdje oko 03:15 iste noci “probudila sam se”. Niti sam znala ko sam, niti kako se zovem a ni da sam uopste trudna. Samo sam cula muski glas, glas moga muza kako mi govori da ce mi raditi carski rez.

Nakon 9 godina postojanja bloga hendikepirani djecak na blogger.ba, doslo je vrijeme da se preselimo na novu stranicu, okitimo novim ruhom ali ipak pisemo isto 🙂 Mnogi su nas poznavali od samog pocetka, neki upoznali kasnije ali i za one “stare” i nove, postiramo postove od samog pocetka ukljucujuci datume kad su pisani.

Esselamu alejkum

Isti HD samo na novom mjestu, u novom ruhu!
Hairli nam bilo