05.01.2006.

Esselamu alejkum

Bismillah.

Tesko je krenuti a pogotovo odluciti odakle poceti pisati o njemu, hendikepiranom djecaku Esidu. Ja sam majka blizanaca Naida i Esida moja dva ljepotana a od prije tri mjeseca majka prelijepe princeze Cuve.
Pocetak Aprila 2003. Sve je cvjetalo a tako i mi, ja i moj halal.Saznli smo da cemo nakon pet godina zajednickog zivota postati roditelji po prvi put. Prvi ultra zvuk je pokazivao nesto neocekivano, dva malesna srca kako udaraju, dva zametka jos uvijek malena ali vidljiva. Nasoj radosti nije bilo kraja, ljekari su kazali da je jedan zametak bio manji.Pitali smo se zbog cega a njihov odgovor je bio naizgled logican, kasnije se “zakacio” za matericni zid. Mozda ode a mozda nesto i bude od toga. Jedno rijecju, mogao se ocekivati abortus jedne bebe. To se i “desilo” 2.5.03 upucena u bolnicu gdje je ustanovljen abortus blizanca “B” te zakazan novi UZ za 14 dana.
Bilo nam je tesko, ali smo govorili da Allah najbolje zna zasto je to tako, pomirili smo se sa odredbom i iscekivali sljedeci UZ da vidimo da li je sve uredu sa blizancem “A”
Javili smo se onako kako je dogovoreno nakon 14 dana i blizanac A je bio jos uvijek tu nastavio razvijati onako kako je trebalo hvala Allahu.
Za svaki slucaj doktorica je zeljela provjeriti sta je sa ostatkom ovojnice njegovog blizanca i na iznenadjenje svih nas u ovojnici je bilo jeno malo zivo bice 🙂 jedan mali nestasko, jako zivahan puno manji od blizanca “A” ali je bio tu. Iznenadjujuce i za nas i za doktoricu koja je radila UZ prije na 14 dana kada se ocito vidjelo da u ovojnici nema zivota ali samo za nas vidljivo. Samo je ON znao sta se to desavalo u mojoj utrobi.
Uslijedili su ponovni ultra zvuci kojima smo se toliko radovali. Blizanac “B” je i dalje bio puno manji u odnosu na “A” ali je razvijao i rastao. U 6-om mjesecu trudnoce mene su pocele obuzimati sumnje.Poceka sam osjecati da nesto nije uredu sa malim nestaskom B-e vise puta bih se pozalila svom suprugu govorila mu kako osjecam da nasoj bebi nesto fali, skoro precesto bi nazivala svoju doktoricu sva usplahirena a ona bi me slala na UZ svaki put kad se nebih mogla smiriti. I bez obzira sto sam na kontrolama mogla vidjeti srce svoje bebe i dalje sam strepila i osjecala nesto cudno.

06.01.2006.

Bismillah

Dani su prolazili a ja sam redovno odlazila na kontrole i svaki bi put kazali da je sve uredu da nemam razloga za brigu. Svaki put sam iskazivala svoju strepnju zbog blizanca “B” a ljekari bi me ubjedjivali da je to bespotrebno i da to samo moji hormoni stvaraju probleme kao i kod svake druge trudnice.
Zadnjih mjesec dana sam svake sedmice odlazila na UZ a jednu noc su me i zadrzali jer sam dosla akutno zbog bolova, zbog straha. Ostala sam zatecena kad sam svojoj doktorici kazala po ko zna koji put da mojoj bebi nesto fali da nije uredu jer ona nije zivahna kao blizanac “A” njen odgovor je bio onako kroz podsmijeh samo “pa nece te udarati glavom”
Blizanac “B” je stvarno svo vrijeme stojao okrenut glavom ka gore al ipak sam morala osjecati bar ponekad neki udarac jer i ostale majke koje su nosile blizance su osjecale pomjeranja svake bebe.
Kao sto sam vec kazala zadnjih mjesec dana sam redovno isla na kontrole, pitala sam da li ce izazivati porod, jer sa blizancima se neceka 40 punih sedmica nego se preventive radi izaziva u 38-oj sedmici.
O tome nije bilo ni govora jer bebe su dobro imaju dovoljno plodove vode i zasto bi se “na silu” uzimali vani.
sa nepunih 39 sedmica ja vec nisam mogla da se smirim bila sam jako neraspolozena nisam zeljela biti sama, nisam mogla ni o cemu razmisljati nego o svojim bebama. prvi dan zadnje 40-te sedmice sam bila jako lose plakala sam konstantno a moj muz je bio na poslu, druga smjena, nazvala sam ga i molila da dodje kuci jer ja sama vise nisam mogla biti.Tu zadnju sedmicu je uzeo slobodno a to mi je jako puno znacilo.
Konacno se priblizio i taj dan, pomjesano rados i strak kolali su cijelim mojim tijelom. Bio je ponedjeljak, zakazano vrijeme za izazivanje poroda. Prva konstatacija babice je bila da cu se poroditi isto poslijepodne jer je porod vec bio krenuo. Dobila sam drip i polako primala medikamente. Ubrzo su se poceli osjecati bolovi sve jaci i jaci da bi poslije podne babica primjetila da neide ka naprijed nego naprotiv nazad. Oko 18 sati vise od bolova nisam znala kuda sa sobom a od svega najteze je bilo to sto moj zeludac nije mogao ni kap vode podnijeti u sebi.oko 22 sata su mi dali neku injekciju da bi se bolovi smirili i da sacekamo do jutra dok dodje jutarnja smjena da vide sta ce samnom, kojeg li apsurda??? 10 minuta poslije ja vise nisam znala nista, sta se desavalo samnom sljedecih sati ne znam. Negdje oko 03:15 iste noci “probudila sam se”. Niti sam znala ko sam, niti kako se zovem a ni da sam uopste trudna. Samo sam cula muski glas, glas moga muza kako mi govori da ce mi raditi carski rez.