03.02.2006.

Bismillah

Nakon dvije sedmice provedene u A.S i pregleda koji su se tad mogli obaviti vraceni smo ponovo u V gdje su trebale da se nastave fizioterapije na majusnim stopalima i masiranje kukova koje su mu radjene u A.S svo vrijeme naseg boravka.Blizio se 31. Decembar pa su i vjezbe bile poremecene zbog praznika ali smo zato imali posjetu tetke koja je eto po prvi put postala tetka ito blizancima. Bilo nam je lijepo ali i kratko. Radovali smo se ponovnom susretu u Martu 🙂
Takodju u V su se mijenjali ljekari te pregledali raspravljali a nama tad nije bilo jasno zbog cega,tek sad nakon dvije godine znamo da je zbog jako rijetkog sindroma koji ponajvise lici Spina Bifidi.
Svaki put kad bi razgovarali sa ljekarima mi bi pitali da li postoji sansa da Esid prohoda, a svi su bili suzdrzani i nisu smjeli nista konkretno kazati sto je nama bilo jako bolno.
Druge sedmice naseg boravka u V dobili smo poziv za ponovnu posjetu A.S ali ovog puta na djecije odjeljenje.Nismo znali zbog cega ali u razgovoru sa ljekarom koji nas je primio saznajemo da Esid kao i sva djeca sa slicnim ostecenjima poput njega imaju probleme sa urinarnim traktom te probavom. Taj prvi put na djecijem odjeljenju boravili smo cetiri dana i uradili masu nekih pregleda a bilo ga je tesko gledati pogotovo onda kad bi mu stavljali drip a rukice majusne pa nemaju gdje ubosti da bi na kraju doktor morao na glavici da mu pronadje venu i prikljuci.
Tadasnji nalazi su pokazivali zadovoljavajuce rezultate a mi smo mislili da ce tako i ostati ali…
Ponovo smo se vratili u V i nastavili sa terapijama a onda smo odlucili otici kuci na vikend i probati kako nam ide kad smo sami.prije nego li smo krenuli u posjetu nam je dosla fizioterapeutkinja koja je zaposlena u V a inace radi “na terenu” i igrom slucaja bila nam je skoro komsinica.Koliko ce nam kasnije znaciti tad nismo bili ni svjesni.
Po povratku sa vikenda sve vise smo razmisljali da idemo kuci da se konacno skrasimo u nasem malom carstvu sa nasom djecom.Par dana zatim smo i definitivno ispisani iz bolnice i fizioterapije nastavili u T gdje sam se i porodila.Sama pomisao da udjem ponovo u tu bolnicu izazivala je u meni bol i srdjbu ali na srecu fizioterapija je bila odvojena zgradom od bolnice tako da nije bilo mogucnosti da sretnem nju…
Januar 30. imali smo termin zakazan ponovo u A.S samo druga klinika, ovaj put je ortopedija bila u pitanju. Krenuli smo ujutro rano temp. -17 elhamdulillah pa smo stigli bez problema ali trebalo se i vratiti 🙂 200 km i nije mala marsuta.
B. predstavio se doktor -ortoped i poceo pregledati naseg ljepotana a on ga samo gledao onako znatizeljno svojim krupnim plavim okicama. Pregledao je rendgenske snimke, pricali smo o onome sto je bilo iza nas i onda je on dao ocjenu Esidovog stanja.Rekao je da se stopala moraju operisati za 3-4 mjeseca mozda i kasnije jer su jako malena i slabasna ali da ce biti bolje.
Ja i halal smo se gledali i jedno na drugo preturali koje ce pitati o mogucnostima za Esidovo uspravljanje na noge i onda se halal oglasio onako tiho sko0ro necujno sa pitanjem “kolike su sanse da Esid prohoda” a B bez imalo dvoumljenja aaaaa prohodace on prohodati sa pomagalima ili bez pomagala al ima da ustane na noge. Koja sreca, koja radost ma prepjesacila bi u tom trenutku cijelu planetu da sam mogla.Dogovorili smo se da se vidimo ponovo u Aprilu i da dogovorimo detaljnije oko operacije.
Fizioterapije smo nastavili kao i dotad svaki dan smo ga vozili 25 km zbog tih nekih 30 min. rada sa njim i stavljanja elasticnih zavoja koji su drzali stopala u kolko toliko pravom polozaju. Jos dok sam bila u V ja sam trazila od doktora i fiziatrice da mi pokazu i objasne kako da radim sa Esidovim stopalima da nebi ostajalo na tom polasatnom masiranju i zavojima. Ja sam neprekidno iz dana u dan radila i istezala tetive, podizala prstice masirala ih, boljelo ga je a morala sam, boljelo je i mene a ne malo puta suze su bile umjesto ulja za masazu.
Dani su prolazili i mi smo se navikli jedni na druge, pokusavali smo koliko toliko da uzivamo u svojoj djeci mada je bilo tesko. Svo to vrijeme su nam dolazile razne posjete od socialnog radnika do fiziatrice koja nam i danas redovno dolazi i radi sa Esidom.
Sredina marta je vec bila a mi smo ocekivali po drugi put posjetu moje zaove i njene familije. Veselio nas je ponovni susret i pokazivanje poboljsanog stanja kod Esida jer se jako puno vidjelo njegovog napretka. Boravak nije bio tako dug a sa njima je otisla i moja svekrva koja inace zivi blizu nas.
Mart 23. jutro onako prohladno, sabah a momci u svojim toplim kreveticima, Naid po obicaju gladan ujutro a moj halal nakon sabah namaza veli mi “de ti lezi ja cu mu dati flasicu” Cini mi se samo sto sam zatvorila oci osjetim da me budi i pogledam ga a on sav u znoju. “Ustani daj Naidu flasicu ja ne mogu”
Sokirajuce je bilo pogledati ga ko da oblak nad njim stoji i kisa ga zaljeva.Drzao se za prsa i nije mogao da dodje do zraka. Strah me je bilo a i neznam sama cega, dohvatila sam telefon i nazvala hitnu, objasnjavala sam o cemu se radi a istovremeno brisala njegovo znojno celo.Gardaroba na njemu je bila skroz mokra izgledao je jako lose. Nije trajalo par minuta vec na vratima su se pojavili dvojica iz hitne pomoci sa nosilima Prilazili su mu i odmah mjerili pritisak i ( tad nisam znala sta je) prskali nitroglicerin pod jezik. Stavili su ga na nosila i odvezli u auto hitne. Sa samog parkinga vec su ukljucili sirenu i svjetla.Zastrasujuce.
Sta sad samo mi je proletilo kroz glavu. Nisam mogla ostati u kuci, morala sam za njim, znam da su ga odvezli u T. Djecu sam ubacila u nosiljke jer nisam imala vremena da ih spremam u stolice nego onako nevezane ubacila sam ih pozada u auto i krenula za svojim muzem. Na prijemu su mi pokazali gdje je moj muz primljen i krenula sam prema prostoriji i vidjela sam njih puno oko kreveta tako da svog halal nisam mogla vidjeti nego samo cuti. Jedan od doktora je upravo govorio da cekaju zeleno svjetlo iz A.A da ga prebace tamo jer u T nerade te operativne zahvate i da se ustvari desio infarkt srca te da se mora podhitno operisati a on dusa moja mila odgovara njima “ne mogu ja ici ja moram pomoci mojoj zeni oko blizanaca” Oh moj Allahu ti si Svemoguc u tako kriticnim trenutcima on je mislio na nas. Vec sam bila pored kreveta i skoro vrisnula sta nemozes ima da ides i jos vise ubrzala proces slanja dalje. Ubrzo je ponovo spremljen i odvezen u A.A

……………………………………………………….

04.02.2006.

Bismillah

Vratila sam se kuci i kontaktirala nase prijatelje u A.A da najavim moj i djeciji dolazak i objasnila o cemu se radi, popakovala djecije stvari posto sam znala da cemo se zadrzati vise od jednog dana a bilo je daleko da dolazim svakodnevno kuci (130 km)
Bilo je 10:30 kad je zazvonio telefon, slusala sam zenu, predstavila se kao medicinska sestra i objasnjavala mi da je moj muz operisan i da se dobro osjeca.Objasnila sam joj ukratko da ja uskoro krecem i da cu biti kod njega za par sati. Kad sam stigla bio je blijed prikopcan na kojekakve aparate, slab a ipak nasmijan kad nas je vidio.
Naredna 24 sata su bila kriticna al elhamdulillah proslo je i to. Jedino je pomalo bilo smijesno vidjeti mene sa dvije nosiljke u rukama kako cupkam do bolnice, sreca pa je bilo samo od parkinga do bolnice 🙂 Dva dana poslije uradjena je jos jedna op. na trecoj arteriji i par dana poslije prebacen je ponovo u T. na oporavak a da smo ga mi svaki dan obilazili i opet mogli biti kod kuce.
Iza toga je utvrdjeno da se nekad prije desio prvi infarkt i da je jedna strana (desna) srca van funkcije te da je 65% srca u dobrom stanju.I danas moj halal pije puno lijekova a tako ce nastaviti dok mu tece nafaka.
Dani su prolazili a mi smo iz dana u dan trenirali odlazili na fizioterapije pazili se i igrali.Negdje krajem Aprila imali smo ponovo kontrolu kod ortopeda i dogovorili operaciju stopala u Junu a B. je tad kazao da ce pod istom narkozom odraditi i zahvat na desnom kuku koji je inace jako ostecen. Pocetak Juna i tek sto smo mislili da sve ide kako treba Esid je dobio temperaturu, nekoliko dana smo slusali od doktora opste prakse da to nije alarmantno te da ga samo lako obucemo i dajemo puno tecnosti i da je to moguce neki virus koji ce uskoro proci. Nazalost nije se radilo ni o kakavom virusu nego o upali koja se mogla ocekivati svakog casa a mi nismo vjerovali da se to moze desiti njemu. Nazalost, desilo se. Upuceni smo u bolnicu V i tek tamo je poceo dobijati razne lijekove i od tada smo poceli sa stalnim vecernjim lijekovima koji su nam tih prvih mjeseci bili nocna mora. Svaki put bi imali toliko problema dok bi ga popio pa smo izmisljali svakakve nacine samo da bi se zadrzao u zeludcu. Nemalo puta bi puvratio sve i opet iznova ponavljali bi smo sve. Taman sto smo se rijesili jedne bolnice bilo je vrijeme da se pakujemo na operaciju.
Meni nesto najteze sto pada je ta narkoza, tesko je gledati svoje djete kako bespomocno mase rucicama skoro pa trazi zastitu od tebe a insan zna da sve sto radi, radi za njegovo dobro.