09.02.2006.

Bismillah

Po dolasku na kliniku imali smo jos jedan razgovor sa B. takodje sa anesteziologom i medicinskom sestrom koja je tu smjenu pazila na nas.Obisli smo odjeljenje smjestili se u sobu ja i Esid a babo i Naid su dobili sobu u klinickom hotelu tu tik uz odjeljenje na kojem smo bili mi tako da nije bilo daleko da nas obidju ali radi hranjenja Naid je skoro pa cijelo vrijeme bio sa mnom i Esidom pa tako i babo. Trebali smo biti spremni ujutro u 7:30 a Esid vec od 3-4 sata te noci nije smio jesti da nebi imali problema sa narkozom.
Opisati odlazak u operacionu salu i samo davanje narkoze tako malenoj bebi ne moze se u detalje,razumjeti moze samo onaj koji prodje kroz sve to. Ipak pokusacu prenijeti bar djelic.
To jutro sestrica je dosla u sobu pozdravila se sa nama i otpratila nas do pred operacionu salu gdje je dala Esidov zurnal i kazala neke informacije o njemu, cisto rutinska stvar. Ja sam nosila Esida onim hodnicima i plakala a on me cudno gledao svojim plavim okicama.Zacudjujuce bio je miran cak nije ni plakao, a nosio je svoju omiljenu igracku, svoga zeku. Kako to vec ide, spustila sam ga na krevet skinula mu majicu i pricala mu kako ce sad da spava pa kad se probudi insaAllah imace veliki gips i da cu mu svasta kupiti.A on je bio tako malen da nista nije razumio nego je gledao za sestricama sa maskama na licima kako mu lijepe cudne stvarcice po prsima.I doslo je vrijeme kad su mu trebali staviti masku na usta i nos a on se prepao i tek onda poceo plakati ali ubrzo, klonulo je malesno tijelo i od svega samo se zarumenili lijepi mamini obrazi. A ja, saputala mu na uho sehadet i tekbir i plakala sto ostavljam svoga Hamzu (lava) uzela zecica i izasla na hodnik babi i Naidu. Onako zajedno krenusmo ka sobi placuci jer dusa u tim trenutcima zna samo za dovu i suze.Od trenutka kad su ga uspavali pa do onoog trena kad su nam na odjeljenje javili da je zavrseno i da je Esid prebacen na postoperativno odjeljenje proslo je oko 6 sati.Ne mogu reci da su to najduzi sati jer svaka operacija je isto toliko teska kao i prva i isto toliko iscekivanje traje kao i prvi put.
Sjecam se kako sam zurila da ga vidim a nisam skoro pa ni znala gdje je ustvari to postoperativno i konacno, zacula sam piskavo plakanje moje bebe a tamo iza paravana lezao je moj lav, u masi kablova jos uvijek rumen al daleko od razbudjenog djecaka.Pitala sam sestricu jel mogu da ga otkrijem,klimnula je glavom a ja sam mogla vidjeti pola njegovog tijela u gipsu.Pocinjao je visocije od kukova pa skroz do prstica koji su se jedva vidjeli.Jos uvijek u narkozi jecao je medenjak mamin a ja bespomocno gledala i najendom se sjetila da bi mozda ljepse mu bilo u mome krilu i da ga nahranim, proletilo mi kroz glavu mozda je gladan 🙂 a on nije znao ni gdje je.Sestrica ga je uzela i namjestila mi ga u krilo, malo nezgodno za drzati al snacicemo se mi, pomislila sam. Iznemogla usta al toliko snazna da se hrane, ma to je mamin mali borac!
Proveli smo jos neko vrijeme tu na odjeljenju i kad se fino razbudio mogli smo preci na nase odjeljenje gdje smo lezali.Jos uvijek je imao bolove ali je dobijao za umirenje pa je tako vecinu vremena spavao. Uskoro po nasem dolasku na odjeljenje dosao je i B. da razgovara i izvijesti o operaciji.Govorio je sta je uradi sa kukom i sa stopalima i da se nada dobrom ishodu.Govorio je kako su Esidova stopala jako malena i zahtjevna i da se sve jednom operacijom ne moze srediti te da ce nekad u buducnosti ponovo morati operisati. Sve u svemu bio je zadovoljan ishodom. Dogovorili smo se da sutradan uradimo rendgenski snimak pa ako sve bude uredu i Esid nebude imao velikih problema, mozemo ici kuci.
Te noci Esid je spavao jako dobro malo se budio da jede i negdje oko 3 sata po ponoci probudio se skroz veseo nasmijan jos uz to se i raspjev'o 🙂 Sjecam se da sam tad poslala sms mojim roditeljima i kazala da se njihov unuk razbudio i nema namjeru da vise spava 🙂 malo zatim zove me babo i kaze da sam ih jako prepala jer ko u ta doba salje lijepe habere 🙂
Po obicaju sestrica obilazi s vremena na vrijeme pacijente pa je i nama tad dosla u obilazak i zatekla nas dvoje kako pricamo pa nam se i nasmijala i prokomentarisala “pa sta vi mislite da nije vrijeme za spavanje slucajno?” a moj Esid se samo smijao i pokazivao joj novu igracku koju je dobio.
Taj prvi dan poslije operacije sve je bilo uredu vise nije imao ni bolova ni temperature pa smo ocekivali da odemo na snimanje i da sacekamo rezultate. Imali smo srece pa smo dobili vrijeme za snimanje i odradili to pa smo jos samo cekali da B pregleda i da narucimo auto za Esida (jer vise nije mogao sjediti i tako biti transportovan nego lezeci u kolima hitne pomoci)
B. je dosao i objasnio da na rengenu nemoze sve dobro vidjeti pa da bi trebali uraditi CT provjerice da li mozemo dobiti vrijeme isti dan ili sutradan te da ako hocemo mozemo iz bolnicke sobe preci kod babe i brata u hotel. Bar smo mogli biti skupa i bar koliko toliko olaksati svoj boravak u bolnici.
Vrijeme prije sljedeceg jutra nismo mogli dobiti za CT pa smo ujutro rano i to odradili i ponovo cekali odgovor od B. o stanju kuka, medjutim nalaz je pokazao da operacija kuka nije bila kao sto se zeljelo pa je stoga i gips bio nepotreban. B. nam je objasnio da nazalost od tog zahvata koji je bio od svih zahvata na kuku bio najbezazleniji nema nista te da ce kasnije morati da operise ponovo nekom drugom metodom. Ostalo je da odemo u salu za gips i odstranimo taj gornji dio gipsa i onda je ostao samo gips na nogicama koliko je bilo moguce visocije.Sa tim smo mogli ici i kuci i to odmah jer za specijalnim prevozom nije bilo potrebe,Esid je mogao sjediti u svojoj stolici.Ostalo je da preguramo ljeto i toplotu sto je Esid itekako lijepo podnio. Nakon 11 sedmica u gipsu otisli smo na skidanje i kontrolu. B. je bio zadovoljan ishodom, uradili smo snimke i dogovorili o ponovnoj kontroli i razgovoru o sljedecoj operaciji.

Jedna operacija je bila iza nas, bilo je jos nekoliko do sad, a sad ocekujemo ponovo sljedeci zahvat. Ali idemo redom ima do danasnjeg dana jos puno desavanja.

Selam alejkum