29.01.2006.

Bismillah

Dok sam ja sa strepnjaom gledala moju djecu G i njen pomocnik zavrsavali su svoj posao sivanja a meni tad nije padalo na pamet da ni to nece uraditi kako treba 🙁 tek kasnije cu probleme vidjeti.
Po zavrsetku G je samo prosla pored mene i potapsala me ramenu sa komentarom *dobro je proslo* i otisla.
Mi smo prebaceni u post operacionu sobu da bi imali malo mira. Ja sam drzala Esida i plakala bilo me strah drzati ga, a on, mamina ljepota svog cistog lica i okruglih obrascica, nikad necu zaboraviti kako je bio meden. Sati su prolazili a nama niko nije ulazio samo medicinska ponekad zavirila i pitala treba li nam nesto. Oko 11 sati vec smo po kozna koji put ponovili da pozovu G da dodje i pregleda naseg djecaka jer sa njim nesto nije uredu. I konacno je dosla onako blijeda promrmljala nesto kao pozdravi i prisla kreveticu u kojem su lezali nasi djecaci. Gledala je u Esida polako ga okretala i pregledala ponovo ga vratila i okrenula se ka nama “ne izgleda dobro” rekla je i onda prisla mom krevetu i samo kazala “Sreca pa je izabrao dobre roditelje” ja sam plakala i vise nisam mogla rijeci progovoriti. Ona je jos nesto govorila mom muzu i otisla iz sobe. Moj halal je sjeo blizu mene i onda smo tiho plakali poput male djece kad ih roditelji izruze. Vise nismo umjeli da se radujemo nasoj prinovi.
Ubrzo je dosla sestrica i moj muz je uzeo Esida i ponio ga na rendgensko snimanje. Isto poslije podne saznali smo da cemo biti prebaceni na djecije odjeljenje u bolnicu V. Malo kasnije stigla su dva auta tj. kombija hitne pomoci jednim su prebacivali mene jer nisam mogla sjediti a u drugom su vozili moje blizance u inkubatoru jer drugacije ih nisu smjeli transportovati.
Po dolasku u V docekao nas cijeli tim djecu su uzeli na odjeljenje a mene smjestili u sobu. Ubrzo je stigao i moj muz jer je on morao zasebno voziti za nama. Bila sam jako umorna a tu vece su nam u sobu u kreveticu dovezli Naida da bi bio sa nama i da bi se moj muz brinuo o njemu jer sam ja bila vezana za krevet.
Sljedece jutro rano uspjela sam se pridignuti i krenuti da vidim mog ljepotana.Lezao je u jednom kutku u svom kreveticu a bio je tako meden.U istoj prostoriji bilo je jos krevetica sa vecinom prije vremeno rodjenim bebama a nekoliko sestrica koje su ih pazile. Prisla nam je jedna sestrica i ljubazno nas pozdravila i predstavila se kao glavna odjeljenjska sestra te da ljekar L. zeli razgovarati sa nama.Uputili smo se u sobu sa njom i tu sreli cvjeka srednjih godina sa vec dosta sjedih u glavi a osmjeh ozbiljan i zaledjen.
Pozdravili smo se i konstatovao je da sam vrsila preglede redovno i da sam mnogo puta radila UZ i nabrajao imane doktora G. T. i niko od njih nije vidio ovo, pitao je, niko potvrdjavali smo nekoliko puta jer on nije mogao da vjeruje da se toiko ostecenje kicme nije moglo uociti. Tad smo i saznali da je kod naseg djecaka ne samo noge nego i jako veliki problem u kicmi. Razgovarali smo sa njim tu jos neko vrijeme i kazao nam je da cemo uskoro dobiti odgovor kada bi trebali biti prebaceni u A.S.
Jos jedan dokaz da je problem naseg djecaka veliki kada ga upucuju u tako veliku kliniku.
Isto poslije podne na isti nacin kao i dan prije prebaceni smo za A. S.
Zavrsicu vecerasnje pisanje s tim da doktorica G nije ni taj dan a ni dan danas nasla shodno da nazove i pita kako je ona beba za koju je ona govorila da joj nista nefali a vidjela je da joj fali dosta toga.

P.S zahvaljujem na komentarima i zelim reci da ovaj blog ima zadatak da razbije bosansko/balkanski tabu o hendikepiranoj djeci za koju je kod nas bilo najnormalnije da su zatvoreni medju cetiri zida. ja to svom djetetu ne zelim.On ima pravo na zivot kao i ja i ti!
Selam alejkum

………………………………………………..

30.01.2006.

Bismillah

Po dolasku u A.S nisam odmah vidjela moje bebe jer su bili na jednom odjeljenju a ja na drugom gdje su bile porodilje sa svojim bebama. Posto nisam mogla hodati od bolova odvezli su me kolicima da vidim svoje blizance.Lezali su jednom kreveticu njih dvojica zajedno i u jednom trenutku mi se ucinilo da su se drzali za ruke 🙂 plakala sam. Soba u kojoj su boravili bila je boraviste jos jednog para blizanki rodjenih prijevremeno i jos dvije bebe a jedna od njih je lezala na stomaku i moglo se vidjeti da su joj ledja operisana.
Moj muz je nasim autom pratio nas jer smo imali mogucnost da budemo zajedno a tad kao potpora jedno drugom bili smo vise nego potrebni. Ne naglasavam nenamjerno to da je moj muz dosao nasim autom nego naprotiv zelim kazati da u toj svoj nasoj brizi i bolu i strahu desi i to da nam obiju auto to prvo vece naseg boravka A.S ne ukradu nista nego naprave samo stetu.Zalosno, jer nam je to najmanje trebalo.
Redoslijed dolazaka ljekara vise se nesjecam znam da ih je bilo puno a mi smo sa strepnjom ocekivali sta ce nam kazati. Sestrice koje su pazile na Esida su bile jako ljubazne i susretljive uvijek na raspolaganju kad bi se naslo neko pitanje. Cinile su sve da mi pomognu da razgovaraju samnom jer mi je razgovor tad bio jako potreban. Ko se nije nasao u slicnoj situaciji nemoze razujeti da nije lako sve gledati cutke i reci tako je kako je bez obzira sto znas da je to odredba Svevisnjeg bez obzira sto znas da sve sto te trefilo nije te moglo obici.
Jedni ljekari su dolazili drugi odlazili a nama bi samo kazali ponesto i kako se cekaju pregledi, snimanja. Mislim da je bio 6-ti dan kada je neurolog zelio razgovarati sa nama. Sjedili smo u jednoj maloj prostoriji i ja i halal smo se gledali i ocekivali sta slijedi. Nama stranim jezikom tj. ljekarskim govorio je covjek a mi pola od toga nismo razumjeli i svako malo bi prekidali i zapitkivali sta je to sta je to. na kraju nam je kazao da Esidov hendikep je skoro identican Spina bifidi ali da ce vremenom pokazati se kolika su ostecenja.On je bio zadovoljan sto Esid ima osjecaje do noznih prstica sto nama tad nije bilo nesto veliko jer tad nismo ni znali sta je ustvari Spina bifida.(sad jako dobro znamo) Plakala sam i pitala jel postoji ikakva sansa da moj sin ikad sjedne normalno? O hodanju u tim trenutcima nisam ni razmisljala jer njegov izgled nije obecavao previse. Nasmijao se i rekao da hoce sigurno a za hod cemo morati sacekati. Opet bilo je to olaksanje bar smo dobili odgovor na jedan trun od onog sto nas je mucilo.
Ja sam i nakon 6 dana poslije poroda sjedila u kolicima jer od bolova u stomaku nisam mogla da se ispravim.Sestrice su trazile da odem na ultra zvuk i odveli su me. Svo vrijeme od razgovora sa L. ja sam osjecala ljutnju ma komotno mogu reci i bijes prema doktorici G. koja me svo vrijeme trudnoce pravila budalom i nije mi vjerovala da sa mojom bebom nesto nije uredu ali odgovor sa UZ je prelio casu i tad vise nisam mogla da je smislim. Uzrok mojim bolovima je bio lose sasiven matericni zid te je zbog toga doslo do krvarenja i sva krv se skupljala u grudve i zadrzavala se u materici., jedina pomoc je bila “mini” operacija ciscenja tih grudvi te sam isti taj dan odvezena u operacionu i pod narkozom su odstranjeno ono sto je izazivalo moje bolove. Bolo je tesko al… kasnije sam bar mogla hodati.
Sestrice koje su pazile Esida svako par sati su mu mjerili obim glave, morali su paziti da nepocne naglo siriti se jer bi to znacilo stvaranje viska vode oko mozga a samim timi ugradnju ventila da bi se pritisak na mozak oslovodio. Hvala Allahu njegova glavica nije rasla ni tih prvih dana a ni poslije.
U pocetku nisam znala ko su ljekari koji su dolazili da pregledaju mog ljepotana samo sam trazila objasnjenja i mogucnosti za dalje.treci dan po nasem dolasku su pocele dolaziti fizioterapeutkinje vise puta na dan i masirati njegova majusna stopala vjezbati razgibavanjekompletnog tijela a posebno kukova. Bas kad sam kod kukova da ne zaboravim jednu bitnu stvar.U svim tim silnim posjetama dosao je i jedan doktor sa eto nekakvim pokretnim ultra zvucnim aparatom (dotad nisam znala da je i to moguce 🙂 ) da bi uradio uz kukova. Dugo je pokusavao da dobro pregleda i da ima sto jasniju sliku kako izgledaju Esidovi kukovi. Ni sam nije mogao da vjeruje ali na kraju je rekao da on i nema desne lopatice tj. da mu butna kost “visi” ii doktor i mi nismo znali sta ciniti. Nakon konsultacija sa ostalim ljekarima ostavilo se da ponovo nakon nekog vremena urade uz jer bi trebalo doci do poboljsanja jer u tek rodjenih beba se kosti i dalje razvijaju. tako je i ostalo i nesto kasnije se dokazalo da kuk nije skroz izgradjen ali da leziste postoji. Ja nocima nisam spavala bila sam skoro svo vrijeme uz moje blizance a pogrijesila bi ako bi precutala da kazem da u svim tim nasim problemima i strahovima i brigama nas “stariji” sin Naid je bio vise nego mirna beba, jeo, spavao i presvlacio se nismo ga ni osjetili kao obavezu. I tad kao i dans je osjecao da njegov brat ima vecu potrebu za brigom nego on i dat je ustupao svoje pravo na vrijeme svom bratu sa kojim se i danas solidarise i spusta na nivo koji i Esid moze.
Molim Svevisnjeg da ih oboicu uputi na Pravi put a takodje i njihovu sestru.

Selam alejkum